Razgovarao: Emir Imamović Pirke
Gospodine Buljan, što je dovelo do suradnje Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb i Sajma knjiga i autora u Puli?
Prijateljstvo s Magdalenom Obradović Vodopijom. Čim smo se upoznali, dogodio se onaj klik, prepoznavanje, strast prema sličnim stvarima. Ono što Magdalena radi u Puli, mislim da na svoj način radimo u HNK-u u Zagrebu. Na Sajmu knjiga predstavljao sam monografiju Dunje Vejzović koju sam uredio sa Željkom Serdarevićem. E, to je bio događaj. Magdalena me zvala mnogo puta kasnije, ali uvijek sam bio zauzet probama. I onda je najbolji način bio da zajednički napravimo projekt.
Režirat ćete poetske performanse. Možete li reći o kakvoj vrsti poezije je riječ, koji je vaš koncept i što je vaš osobni motiv za ovu vrstu angažmana?
Prije desetak godina radio sam u Ljubljani performans posvećen Tomažu Šalamunu. Pozvao sam glumce i muzičare iz Slovenije, Hrvatske, Francuske, Njemačke, Španjolske i Velike Britanije. Odabrao sam za mene neke važne pjesme iz Šalamunovih različitih perioda i tretirao ih kao predstave koje smo izvodili u kvartu Križanke, dvorištima, trgovima, barovima, u Mini teatru od pet popodne do pola noći. Motiv mi je bio napraviti rođendanski dar pjesniku koji me uveo u tajnu poezije, tijekom mog studiranja, kad je Šalamun bio zaštitni znak slobode i nekog opojnog velikog svijeta. I za pulski sajam radimo ne na čitanju poezije, nego na njezinom sudaru s performansom. Prvi, „Ne čitaš žene“ posvećen je pjesnikinjama Olji Savičević Ivančević, Moniki Herceg, Lidiji Deduš, Dorti Jagić, Sanji Baković, Vandi Mikšić, Ani Brnardić, Marijani Radmilović i Martini Vidaić, a izvodit će ga Olga Pakalović, Barbara Vicković, Ivana Boban, Luca Anić, Iva Jerković, Tesa Litvan, Ivanka Mazurkijević, Mirta Zečević, DJ Šimun Stankov, Mateja Miković i Taiguara Goulart. Pjesme je odabrala Monika Herceg, aktivistkinja u promociji poezije. Drugi, „Moj cilj je – horizont“, posvećen je slavenskim pjesnicima Srečku Kosovelu, Czeslawu Miloszu, Szimborskoj, Visockom… Njega postavljaju Mirna Rustemović i Monika Herceg, a izvode Slavko Juraga, Luka Dragić, Silvio Vovk, Alen Šalinović, Ivana Boban i Barbara Vicković. Poeziju ne predstavljam kroz čitanje već kroz malarmeovske intervencije u gradu. Glumcima dajem Artaudove bilješke kao uputu kako u sebi pronaći pjesnika. Performans „Ne čitaš žene“ bio je pripreman za pulski Sajam u prosincu 2020. a kako se on nije održao, postavili smo ga na u zagrebačkom HNK. „Moj cilj je – horizont“ bit će premijerno prikazan na ovom lipanjskom Sajma. Nakon izvedbe u Puli, prikazivat ćemo performanse u Hrvatskom državnom arhivu. Taj historicistički spomenik je u našoj memoriji mjesto gdje smo usvajali znanja. I danas imam osjećaj da nas osvjetljava mudrost njegovih bakrenih sova na krovu.
Već ste radili s hrvatskim piscima i spisateljicama, odnosno postavljali drame prema motivima njihovih tekstova. Mnoge vaše kolege preferiraju, međutim, klasične, stare dramske tekstove. Što je vama poticajno u domaćoj prozi i poeziji?
Veoma sam rijetko radio klasične tekstove, tek lani Shakespeareova Julija Cezara u Tirani i Senekine tragedije Edip i Tijest, ali je Seneka za mene suvremenik, psihoanalitčar i ludist, kao Sarah Kane. Bliski su mi današnji pisci, i Anja Hilling, Elfriede Jelinek, Botho Strauss, Fausto Paravidino, Dubravka Ugrešić, Tena Štivičić, Edouard Louis… Kroz njihova djela izražavam i svoj stav prema stvarnosti. Prije svega, ja želim kontakt s publikom. Na Ciganinu, ali najljepšem publika ne ispunjava samo parter, lože i balkon, nego i orkestar Hrvatskog narodnog kazališta, kao da smo u antičkom amfiteatru. Na mnoge replike čuju se komentari gledatelja, uzdasi. Kao što nakon predstave Svi ptice Wajdija Mouawada u Križarskoj crkvi u Ljubljani, neki izlaze uplakani. Zanima me kako glumci svojim izvedbama mogu pokrenuti osjećaje. Naravno, nije riječ samo o izvlačenju emocija, vrijedan je i pravi intelektualni izazov, estetski proboj. Samo nikako ravnodušnost. U poeziji naglašavam zvučnost, animalnost, čulnost, apstraktnost razmišljanja. Poezija je slična glazbi, ona klasična s kompleksnom strukturom odašilje spektar frekvencija koje djeluju na tijelo i mozak, druga, ritmična, narodna, pa i trance, izazivaju u tijelu drugačije reakcije.
Koliko je vaše formalno obrazovanje razlog sklonosti recentnoj književnoj produkciji i njezinu povezivanju s kazalištem?
Sigurno da. Za razliku od mojih kolega u Hrvatskoj, ja sam studirao komparativu književnost i francuski jezik i književnost. S jedne strane zagrebačka hermeneutička škola, s druge sva senzualna francuska katedra umočena u poststrukturalizam i rodne teorije. Otud moja strast za analizom strukture, usporedbama, miješanjem rodova i žanrova. Pristao sam nekoliko godina biti član T-portalova žirija za roman godine i pročitao sam mnogo knjiga za koje inače ne bih ni znao. To mi je otvorilo nove vidike u razumijevanju domaćih pisaca, ali i publike. Sad dišem slobodno, bez obaveza, čitam selektivnije, i često razmišljam o uprizorenju tekstova, drama, poezije, romana. Zato, recimo, volim Anne Carson, čiji su tekstovi kao Antigonick ili Norma Jean žanrovski neodredivi, a senzacionalni. Za uživanje u takvim partiturama potrebno je, osim ljubiteljske strasti, i dosta predznanja.
Za performanse na Sajmu angažirat ćete profesionalne glumice iz prilično jasnog razloga: one, naime, možda ne mogu pisati vrhunsku književnost, ali pisci i spisateljice sigurno ne mogu na taj način interpretirati svoje ili tuđe stihove.
Kod nas je premalo susreta i razmjene među umjetnicima. Relativno nedavno sam bio na impresivnom klavirskom koncertu Ivana Krpana, kao i na Salonu mladih, izložbi Lovre Artukovića. Ivan Kožarić radio je scenografiju za mog pjesničkog Edipa u Korintu u Ljubljani. Zadivljen sam koliko je umjetnika okupljao Bojan Stupica za vrijeme svog boravka u HNK-u u Zagrebu. Glumci su ptice, lude ptice – kako kaže stih Marijane Radmilović – obilaze mnoga mjesta, susreću različite ljude. Njihov način čitanja poezije je iznenađujuć, navodim ih na napuštanje klišeja kakvi se kod nas uče već u školi. Vodim ih prema Artaudu, koji je poeziju govorio šumama, vatri, životinjama, pragu škole, mrtvima.
Vama na radni elan izgleda nije utjecala takozvana nova normalnost u kojoj je kultura stradala među prvima, a kako se čini, i dugo će se oporavljati. Ipak, smeta li vam činjenica da radite za mali, ograničen broj publike i da se sve što pripremite može odgoditi odlukom Stožera?
Radio sam Novakovog Ciganina, ali najljepšeg s trideset i dvoje glumaca, ali i Koltesovu Noć tik na rubu šuma za jednoga glumca, između njih mnogo različitih formi. Od prošlog proljeća smo organizirali seriju izvedbi ispred HNK, gdje smo računali najprije na manji, a onda nešto veći broj publike. Recitali poezije izazvali su najveće zanimanje i to nas je ohrabrilo da idemo što dalje sa spajanjem ova dva medija.
Je li, prema vašem mišljenu, lockdown iz 2020. smanjio interes publike ili ju je učinio još više željnom visoke kulture?
Oni kojima su navike čitanja, posjeti kazalištima, kinima i koncertima standard, ionako su se vratili brzo. Kao redatelj, svoju publiku želim naći među onima koji nikad nisu bili u kazalištu. Mnoge sam prvi put doveo u splitski, a sad i zagrebački HNK. Za vrijeme drugog vala na sve predstave Drame, na Žižekovu Antigonu, na Murakamija, Novaka, pozivali smo mlade ljude da besplatno dođu na izvedbe. Mi smo subvencionirani, a mlađi su bez primanja, bez zaposlenja, nemaju novca, a s druge strane strah ih je kročiti kroz vrata „hrama kulture“. Željeli smo im na svaki način dati do znanja da je to kuća koju su gradili i njihovi roditelji, a i oni će jednog dana sudjelovati u njezinom financiranju, pa je imaju pravo posjetiti. Dubravka Vrgoč taj moto provodi u svim ansamblima u kazalištu. Zato smo bili sretni što je naša kuća privukla toliko mladih za vrijeme ljeta 2020.
Kako ste vi proveli pandemijsko vrijeme i, što je možda i važnije, što u ovo čudno doba čitate?
Dugo sam na vrhu hrpe držao Kafkin Dvorac i Flaubertov Sentimentalni odgoj jer sam ih htio pročitati s velikim odmakom. Onda Lojze Kovačič i njegov Kristalni čas, Knjige Jakubove Olge Tokarczuk, Tko je ubio moga oca Edouarda Louisa, pa onda meni najdražeg Oceana Vuonga Na zemlji smo nakratko predivni. Bilo je tu još mnogo knjiga, Jens Bjorneboe, Didier Eribon, Markus Orths, Marlen Haushofer, Vladimir Tabašević, odličan Karakaš, kojeg mi je prijateljski povjerio u rukopisu. Čitam svakodnevno, nekad cijele dane do kasno u noć. Ne mogu zamisliti kakav bio bio moj život bez čitanja.
Do sada ste, više kao promatrač, pratili Sajam knjiga u Puli. Kako ste ga iz te pozicije, ali i umjetnik, doživljavali?
Zavidio sam prijateljima koji su znali cijelo vrijeme Sajma boravili u Puli. Na webu sam pratio razgovore Aljoše Pužara s gostima. Sa(n)jam knjige od početaka je imao svoju arogantnu, elitističku crtu koja mi imponira. Ne zanimaju me sajmovi kao mjesto gdje se knjige prodaju po sniženoj cijeni.
Online-kultura se spominje često, forsira se pa i financira. Nije to, možda, gore od nikakve kulture, ali itekako jest od svake kojoj treba neposredan kontakt s publikom. Kako ste vi doživjeli seljenje, uz ostalo, i kazališta na internet i ekrane?
Ako sam se kao veliki ljubitelj filma uspio prebaciti na format računala, bilo bi za vjerovati da ću tako prihvatiti i snimke kazališnih predstava. Kao profesionalcu digitalna forma predstave pruža mi osnovne informacije, ali ja želim dodire, razmjenu sokova, ispade, divlje nekontrolirane kretnje. Za mene je kazalište dionizijsko. Cijenim određene minimalističke projekte kao kod Claudea Regyja, ili mog prijatelja Stanislasa Nordeyja, ali moj teatar mora i mirisati na bilje, drveće, tijela, kao dugačke predstave jedne Arianne Mnoushkine, koje inspiriraju Moliere, Shakespeare, Jules Verne.
Vidite li prostora, ako bude želje, naravno, za dugoročnom suradnjom sa Sajmom, kako vašom, tako i sa zagrebačkim HNK-om?
Rekao sam vam da je za mene kazalište saveznik s literaturom. Cijenim autorske predstave nastale iz crnih kronika kao kod Mila Raua, volim dokumentarni teatar, ali ja se hranim književnošću. Kao ljudsko biće, što bih ja znao o drugima da se oslanjam samo na vlastita iskustva. Čak više od onoga što sam usvojio od svojih prijatelja, roditelja, poznanika, naučio sam od likova s kojima sam provodio svoje najuzbudljivije dane. Proust me naučio gestama i otmjenosti, slatkim perverzijama, ljubavnim prevarama. S njim sam upoznao Pariz kakvog u stvarnosti ne bih mogao, ne samo zbog vremenske razlike. Kao što su mi ga kasnije otkrivali Foucault, Barthes ili Herve Guibert. Knausgaard me naučio što znači biti otac i muž. Ili što znači biti Norvežanin u Stockholmu. Zbog njega sam putovao u Bergen i u snježnoj noći obilazio zaleđene kvartove i barove sa studentima. Tokarczukova me je učila, kao Marguerite Yourcenar, kako je lijepo biti erudit. Dostojevski je moje adolescentske godine, u stvarnosti dosta obične i blijede, uzdrmao potresima svojih junaka. Kazalište sva ta iskustva kondenzira u doživljaj koji ispari kao oblak, ali nam njegova prisutnost ostavlja radost. Kad sam došao u HNK, htio sam ga kao Jodorowski, obilježiti poezijom, snovima. Nisam uspio mnogo, ali želja je još tu. Zato nam je Sajam sjajan sugovornik i vjerujem da će se ovaj dugin most između Pule i Zagreba iznova postavljati svake godine.