Piše: Magdalena Vodopija
Kada u Puli kažete „Arena trikotaža“ ili samo „Trikotaža“, svima sa sjećanjem duljim od desetljeća sama se otvori slika zgrade moćne industrijske arhitekture na Rivi, sada napuštene i devastirane zgrade. Onima ipak nešto starijima to je mjesto u pamćenju kao primjer neponovljivog, socijalističkog, radničkog i, najprije, ženskog raja.
Osnovana još 1947. godine, „Trikotaža“ je u najboljim danima imala više od tisuću radnica: pletačica, modelarki, krojačica, peglačica… Kao modna, a ne samo proizvodna kuća, svoje najslavnije dane živjela je od kraja šezdesetih pa do isteka osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je tvornicu vodio legendarni direktor Ivan Škrinjarić: upravljao je kapitalističkim manirom kada je posrijedi bila trgovina, a nestvarnim, naprednim socijalnim programom kada su bile posrijedi radnice i njihov život u tvornici. Mislim da je tada bila rijetkost da tvornica ima svoju internu banku, a „Trikotaža“ je, eto, imala i nju.
Iz male Pule modeli „Trikotaže“ putovali su na sve kontinente i prodavali se u vlastitim dućanima po cijeloj Jugoslaviji. Tračak konzumerističkoga glamura bio je i showroom u tvornici u koji su, uz poslovne partnere, zalazile i viđenije Puljanke. Modele su tu nosile najljepše radnice i polako postajale, uz rad na stroju i u neposrednoj proizvodnji, profesionalne manekenke.
U povijest mode bivše Jugoslavije ušle su i modne kreatorice „Arena trikotaže“ Marija Vareško, Karmen Paulinić i Višnja Požar. A kada je 2014. godine „Trikotaža“ otišla u stečaj, najpotresnija fotografija iz napuštene tvornice bila je ostavljena, zaboravljena „Zlatna košuta“ Marije Vareško, prestižna nagrada kojom smo se svi u Puli, bez obzira na zanimanja, ponosili.
U vremenu tranzicije, procesa prelaska iz nečega u ništa, iz kojeg nikako ne izlazimo nego se, kako izgleda, prepuštamo slobodnom padu, dakle u vremenu potpunog brisanja sjećanja na doba koje nam je prethodilo, život radnica „Trikotaže“ na njezinu vrhuncu izgleda kao čista izmišljotina. Točnije, kao nešto toliko nestvarno da je jedini žanr u koji se može smjestiti – utopija.
Radnice u tvorničkom krugu nisu imale menzu, nego restoran s izvrsnom hranom.
U tvornici su radila dva liječnika opće prakse, a dva do tri puta na tjedan dolazio je zubar, ortoped i ginekolog.
Radnice „Trikotaže“ bile su najljepše odjevene žene u Puli jer su po tvorničkim cijenama kupovale vrhunsku odjeću koju su same izrađivale i koja je, uz etiketu njihove modne kuće, nosila i one naručitelja iz inozemstva, recimo Armanija… Još se u Puli pamte njihovi izlasci u grad nakon smjene za strojem: ulice kojima su odlazile s posla pretvarale su se u modne piste!
Nagrade za rad bile su doslovce zlatne – u obliku ogrlice, prstena, broša.
U sjećanjima još žive priče o nekadašnjim veselim tvorničkim feštama na kojima su posebno složne i raspjevane bile one – „djevojke iz krojačnice“.
E, upravo u toj krojačnici nalaze se knjige na 26. Sa(n)jam knjige u Istri. Mi sada u njoj krojimo neki drugi svijet, knjiški, ali ne manje radnički, slobodoumni, visoko estetizirani i, čuvajući sjećanje na doba u kojem emancipacija nije bila riječ nego praksa, pitamo sebe, ali i sve vas s kojima dijelimo sajamske godine: Di smo?
(foto: Manuel Angelini)