Napisao: Tonko Maroević
Početkom kolovoza 2020. godine preminuo je likovni kritičar, pjesnik, urednik i akademik Tonko Maroević. Njegov možda i posljednji tekst bio je predgovor za knjigu Znakovi, stavovi, tragovi u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade
Pola stoljeća traje moja pretežna zaokupljenost modernom i suvremenom hrvatskom likovnom umjetnošću. Mogao bih kazati kako je ona profesionalna, jer sam od 1970. bio zaposlen u zagrebačkom Institutu za povijest umjetnosti kao dokumentarist i analitičar posebno zainteresiran za praćenje aktualni(ji)h pojava, a usuđujem se reći kako je i emocionalna, amaterska, prisna, posebno s obzirom na to da sam u međuvremenu uspostavio mnoge suradničke i prijateljske veze s cijelim nizom slikara i kipara. Navedenih pola stoljeća, dakako, tvore već više od puke kronike i uspostavljaju nemalu dionicu kulturne povijesti, a likovna je umjetnost u međuvremenu također doživjela znatne preobrazbe i mijene statusa i značenja.
Nije mi namjera ispisati poglavlje vlastite autobiografije, ali jest obaveza poslužiti se ulogom svjedoka i pratitelja mnogih osobnosti što su obilježile razdoblje o kojemu govorim, a na neki način pokušati se i odužiti nekim povlasticama koje sam uživao i kao profesionalac na tom području i kao posjetitelj mnogih otvorenih mi ateljea i kao priređivač ili suputnik brojnih relevantnih manifestacija (kolektivnih i samostalnih izložaba, okruglih stolova i simpozija). Nisam pritom vodio izravni dnevnik niti sam sustavnije ispisivao opservacije i doživljaje, ali sam s odgovarajućom neravnodušnošću pratio veliku većinu izložaba što su se u Zagrebu (ali i drugdje) događale, često pisao likovne kritike i svakako još kontinuiranije svojim tekstovima u katalozima pridonosio afirmaciji zanimljivi(ji)h fenomena stvaralaca o kojima je vrijedilo voditi računa. Okupljajući ovdje dio građe što se odnosi na karakteristične likove domaće nam likovnosti (uglavnom baš predgovore kataloga, zagovore pojedinih autora), čini mi se da na naki način polažem račun za djelovanje kroz – sad već i preko – pedeset radnih i umirovljeničkih godina provedenih u više-manje aktivnom praćenju kronike koja se pomalo pretvarala u povijest.
Moram napomenuti da sam formiran kao povjesničar umjetnosti te da sam prvih pet stručnih godina proveo kao asistent na katedri posvećenoj srednjovjekovnom stvaralaštvu, a to spominjem stoga što sam prelazeći na praćenje suvremenih aktualnih pojava dijelom održao namjeru (ambiciju) da njih također promatram u kontekstu epohe kojoj pripadaju, da se služim metodom morfološke analize, koliko god je to moguće, te da težim njihovu ulančavanju (i diferenciranju) s obzirom na paralelne i/ili kontrastne fenomene. Pokušavao sam u svom pisanju prenijeti dio afektivnog odnosa prema stvaralaštvu i djelima, ali ništa manje zadržati i mogućnost što objektivnijeg i što analitičkijeg prikaza (naravno, gdje je formalna podloga to uopće omogućavala).
Lagao bih kad bih kazao da sam kao (nesuđeni) medijevalist bio nezainteresiran za suvremenu likovnost. Štoviše, imao sam već prethodnoga staža kao revan posjetitelj izložbi, a naravno da su (neke) likovne poetike i estetike išle usporedno s književnim i kazališnim tokovima, pa ih je bilo i nemoguće mimoići. Prvu pravu napast promjene profesionalne orijentacije dobio sam kad sam bio pozvan sudjelovati u ocjenjivačkom odboru upravo osnovanoga Salona mladih, sad već daleke 1968. godine. Kako se ne prisjetiti toga iskustva kad je u prvom „izdanju“ te nove manifestacije nagrada jednoglasno dodijeljena ex aequo Biserki Baretić i Nives Kavurić Kurtović, a obje su autorice tijekom potonjega djelovanja višestruko opravdale i potvrdile tu našu (nećemo baš umišljeno dodati: profetsku) odluku.
Kako bilo, ulazak u područje likovnih aktualija i pohađanje galerija nisu se mogli svesti na kritičko pisanje, nego su podrazumijevali razne dodatne agilnosti, od sudjelovanja u otkupnim komisijama pa do organizatorsko-komesarske participacije u velikom broju događanja, što je s jedne strane poticalo dubinu i ozbiljnost praćenja, ali, s druge strane, oduzimalo energiju za ekskluzivnu i smirenu kontemplaciju samih umjetnina. Ne pada mi na pamet nabrajati žirije i odbore slikarsko-kiparskog predznaka u kojima sam sudjelovao, još manje isticati kako se ta djelatnost nipošto nije ograničavala na hrvatske djelatnike i prostore. Činjenica je još da sam dio svojih tekstova uložio u zapisnike i prosudbe vrednovanja, a nije mnogo veća korist ni od ispisanih mobilizatorskih poziva, proglasa ili prezentiranja godišnjih izložaba crteža, grafika, kiparstva, odnosno tekuće likovne umjetnosti općenito, a ne kanim izvlačiti iz zaborava ni tolike spisateljske prigode užega regionalnog predznaka.
Ako se ovom zgodom odlučujem (usuđujem) okupiti na jednom mjestu stanovit broj prinosa iz vlastite likovno-kritičke produkcije, činim to sa sviješću i zahvalnošću što sam imao prigode sudjelovati i družiti se s protagonistima i sudionicima, a posebno sam zahvalan inicijatorima iz muzejsko-galerijskih ustanova što su me pozivali da priredim odgovarajuće likovne prezentacije. Tu je na prvome mjestu zaslužna nezaboravna kolegica Lea Ukrainčik, za čijega sam mandata u njezinu Umjetničkom paviljonu imao prigode postaviti deset reprezentativnih monografskih i retrospektivnih izložaba, što je podrazumijevalo da i suvremene pojave sagledavam iz povijesne perspektive.
Povijesnoumjetnička struka, uostalom, u samom svojem nazivu podrazumijeva i zahtijeva da se individualni čin i neponovljiva jedinstvenost umjetnine odmjere naspram iole sličnih analognih pojava u sukcesiji i sinkronicitetu, ne zaboravljajući pritom da je dobar dio stvaralaštva već sâm po sebi svojevrstan dijalog ili čak polemika s prethodnicima i suvremenicima. Kad se misli ili piše o nekom umjetniku nužno se uzima u obzir kontekst njegova djelovanja pa je on – i nehoteć – također pars pro toto neke veće kronološke ili socijalne cjeline. Veličina nekog stvaraoca dijelom se vidi i po širini odjeka, odnosno njegovoj sposobnosti da primljene utjecaje kreativno asimilira i pretvori u djelo što će sa svoje strane na druge utjecati, ali ostajući pritom nezatomljiva individualnost, neraskidiva cjelina.
U nizu prilika trebalo se pozabaviti prikazima umjetničkih grupacija, stilskih tendencija, društvenih intencija, u drugim i drugačijim prigodama valjalo se odrediti prema epohalnim izazovima, vremenskim orijentirima i/ili regionalno-nacionalnim koordinatama. Uza svu težnju prema nepristranosti i odmjerenosti, takvi uvidi i pregledi neizbježno umanjuju neke osobne prinose i čak nužno teže niveliranju različitih uloga, što je samo naizgled demokratično, jer u umjetnosti dominira demijurška komponenta i ne može se zanijekati hegemonska uloga stanovitih pojedinaca. Ipak, vrijedi se potruditi sagledati fenomene u kontinuitetu i kontekstu, pa smo se u pokušajima povijesnih panorama često morali zadovoljiti time da ukažemo na karakteristične znakove, da ekstrahiramo prevladavajuće stavove i da slijedimo najizrazitije tragove.
Kao povjesničar umjetnosti, dakle, dužan sam svakako (i) sastojcima povijesti, družim se s kalendarskim podatcima i s kroničarskim naznakama, takoreći stalno sam u dugovanju, u dužbi prema izvanjskoj faktografiji događanja i zbivanja. Međutim, kao isti taj povjesničar umjetnosti radije stavljam naglasak na drugi dio sintagme, na pojam same umjetnosti, i odmah priznajem kako se odlučno stavljam u službu prihvaćanja, razumijevanja i tumačenja onoga što je specifično stvaralačko i neponovljivo, jednokratno zračeće. Nemam iluzija da sam uvijek mogao naslutiti i znao prepoznati autorski biljeg nesvodiv na društvene okolnosti, kao što se bojim da u traženjima zajedničkoga nazivnika za dostatno disparatne fenomene nisam uspijevao naći pravu mjeru objektivnosti i sklada.
Ne znači, naravno, da se odričem ni pokušaja kraćih povijesnih sinteza, iznuđenih raznim izazovima i narudžbama, niti pak okušaja (u pravom smislu riječi: eseja) posvećenih predstavljanju mnogih značajnih domaćih nam slikara i kipara, samo još jednom iskazujem nužne rezerve o njihovoj potpunosti i mjerodavnosti. Ali u umjetnosti (o umjetnosti) ionako nema zadnje riječi, definitivnoga suda pa sam se i sâm često nalazio u prilici i obavezi da se navraćam na vlastite, prethodeće, ranije verzije i da ih dopunjavam i dograđujem.
Eto, umjesto cjelovitoga pregleda hrvatskoga slikarstva i kiparstva devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, nudim ovdje samo neka odabrana poglavlja, i to u varijantama i varijacijama, jer mi se koji put činilo prikladnijim ukazati na neke aspekte, a drugi put pak istaknuti različitu optiku. Možda te verzije nisu sasvim komplementarne, no svakako se nužno prepliću. Nadam se da sam više sreće imao sa stvaralačkim profilima, malim studijama, minimonografijama istaknutih stvaralaca. Riječ je o neusporedivim osobnostima, s većinom od kojih sam se učestalo družio, što je urodilo i boljim poznavanjem, ali i uvećanom pristranošću. U pronicanju tuđih subjektivnosti može biti dobrodošla i vlastita subjektivnost, pa sam se – uz dužno prihvaćanje povijesnoumjetničkih ingerencija – povremeno trebao poslužiti i spisateljskim kompetencijama.
(Foto: Tanja Draškić-Savić)