Piše: Emir Imamović Pirke
Televizijske su serije, kažu, društveni romani dvadeset i prvog stoljeća. Ova je, zahvaljujući pametnim producenticama i mnogobrojnoj publici, trajala cijelih dvadeset i pet sezona. Počela je, kako to pravila nalažu, lagano: zanimljivom, ali dugom ekspozicijom, pa su se onda krenuli razvijati različiti nivoi radnje, kojih nema bez novih likova. Priča se granala, karakteri mijenjali, neki su likovi odlazili, drugi dolazili i taman kada se činilo da kraja neće biti, iskorišteno je tehničko rješenje poznato kao deus ex machina. Dobro, nije baš „bog izašao iz stroja“, nego je virus otišao na pijacu i… Nastavak slijedi.
To je samo film
Bio je nekad u jednom, tada malom mjestu u Bosni čovjek koji je obitelj uzdržavao radeći fotografije za osobne dokumente, snimajući vjenčanja, odlaske u vojsku i maturante koji misle da je za shvatiti svijet dovoljno, što reče Sejo Sexon, završiti srednju ekonomsku. Od onoga što bi mu ostalo nakon plaćanja struje i vode, kupovine kruha, mlijeka i školskih torbi, financirao je hobi: u mahalama svog djetinjstva snimao je western-filmove, angažirajući susjeda autolimara da bude Indijanac, rudara umirovljenika da glumi farmera, mnogobrojnu obitelj da igraju što već treba i sebe, naravno, kao junaka koji će kostimirane domaćice, sitnu djecu i zidare spasiti od razularenih bandi i nervoznih plemena. U jednom od tih remek-djela amaterizma morao je – tako je pisalo u scenariju – poginuti u revolveraškom obačunu i pred očima kćeri kojoj nije bilo više od šest, sedam godina. Kako se tata, sve sa šeširom, pončom i kaubojskim čizmama s Ponte Rossa izvrnuo u prašinu, tako je djevojčica krenula neutješno plakati. Naš je junak, ne zaustavljajući snimanje, podigao glavu i rekao joj: „To je samo film.“
Covid doba je – je li tako, tako je – idealna za predaju. Čovjek, žena i dijete mogu se, čak je i poželjno, maskirati, naoružati dezinficijensima, zaključati vrata dva puta i čekati da prođe. Sav nerad ovoga svijeta dobio je medicinsko opravdanje pa nema nekog razloga za umaranje. To se stanje, čisto da pojasnimo, zove preživljavanje.
Ovo je samo život
Ni jedna od organizatorica Sajma knjiga u Puli još nije rekla, ali možda i hoće kada dođe vrijeme: „Ovo je samo život.“ Krasna je to prva replika za dvadeset i šestu sezonu one serije koja nije televizijska i u kojoj deus ex machina ništa ne rješava, nego pokreće novu radnju. „Istu, a ni nalik“, kako bi rekao Abdulah Sidran.
Mogle su Magdalena Vodopija, Slavica Ćurković i Emina Popović Sterpin poslati nekoliko desetaka e-mailova, dogovoriti da pisci i spisateljice čitaju laptopima, Mauricio Ferlin bi najavne i odjavne špice upakirao da izgledaju američki – u našem, starom svijetu američki je, napisao je Andrej Nikolaidis, bilo sve ono najbolje – i Sajam knjiga i autora bi preživio. Samo, književnost na ekranu je kao mineralna voda u teranu ili malvazija na sobnoj, ljetnoj temepraturi: nije zabranjeno, no ne valja ništa.
Sajam knjiga će, to je valjda jasno, preživjeti vrijeme s ugrađenim virusom, a Pula će ga, zajedno sa svojim gostima i gošćama, proživjeti. Istina, ne na starome mjestu i u isto vrijeme, ali u istom duhu. Drukčije, zapravo, i ne može: kada je već nastao u vremenu inspirativnom za štošta, ali ne i za vrhunsku književnost i visoku umjetnost, onda taj čudesni događaj ne može, sve i da hoće, kapitulirati pred nevidljivim neprijateljem.
Cijelih je četvrt stoljeća Sajam knjiga i autora rastao, razvijao se, širio i došao do toga da, recimo, otkazivanje dolaska Orhana Pamuka prođe kao… Ma samo prođe. Eto tako. Kao pljusak. Izostanak potresa izazvanog nedolaskom dobitnika Nobelove nagrade bio je demonstracija vrhunca snage i onog stanja poslije kojeg se lako uljuljkati, opustiti i u konačnici postati prokleto isti i prokleto dosadan. Za izbjeći beskrajan broj repriza trebalo je – i krenulo se – tražiti nove forme i sadržaje, novu energiju i nove ideje. A onda je, da to ponovimo, virus otišao na pijacu. No, umjesto kreativne pauze – koja postoji kao i aktivni odmor, dakle nikako – odabrano je kreativno udarništvo pa će Sajma biti i to tamo odakle je krenuo: na ulicama i trgovima, u galerijama i barovima grada koji je izrodio najautorskiji i najknjiževniji skup te vrste u, barem, ovom dijelu svijeta.
Nema online duha
Sve se može, naučili smo koroni hvala, improvizirati i simulirati osim emocije i duha. Osjećaji, ma koliko se mi pravili da je drukčije, ne prolaze ni Skypeom ni Zoomom, niti se dijele klikovima i lajkovima. Čudesni, živi duh Sajma, onaj zbog kojeg je bilo moguće da se književnost nađe i na šanku, a oštarijska opuštenost na promocijama ozbiljnih djela, nije samo intenzivan, nego je – riječ u ovom dobu nije najprikladnija – zarazan i još izaziva ovisnost. Koktel je to zbog kojeg se pisci i spisateljice iz Bosne i Rusije, Turske i Norveške, Makedonije i Mađarske, Splita i Osijeka, Zagreba i Dubrovnika, ma odasvud, osjete domaćima, a Puležani i Puležanke ih još uvjere da su stigli gdje im je jedino i mjesto: tamo gdje se Sajam ne održava, nego se s njim živi. Ili, u prijevodu, svaki do sada je, a i od sada će, preživio jer je bio istinski proživljen. Dakle, dvadeset i šesta sezona konačno počinje…