Razgovarala: Mija Pavliša
Pretprošle godine, nakon jubilarnog, 25. Sajma knjiga u Puli, rekli ste da će idući biti kao prvi. Bila je to najava traženja novih formi i načina osvježavanja programske koncepcije, a nakon zaokruživanja četvrt stoljeća rasta i širenja. Zbilja, 26. Sajam jest kao prvi, samo što vam se želje ipak nisu ostvarile…
Osvjedočila sam se da se želje ostvaruju. Istina, rijetko na onaj način na koji smo ih zamislili. Dakle, meni se želja ostvarila, kao što mi se ostvarila jedna od prije mnogo godina kada sam izgovorila: samo da ne bude dosadno! Neka moj život bude rock’n’roll. I bio je. Istina je da ti ne može biti dosadno kada stalno padaš i dižeš se, imaš pune ruke posla da preživiš pa vremena za dosadu i nema. I potpuni je rock’n’roll kada živiš od danas do sutra i tako desetljećima. E sad, koliko je to ugodno, to je drugo pitanje, ali želja je uslišena. Ovo jest opet kao prvi Sajam, apsolutno je uzbudljivo stvarati ga, niču novi modeli predstavljanja knjiga, format je potpuno drugačiji i jasno je da ima potencijala razvijati se. Mi se sada organizacijski igramo ruskoga ruleta. Činjenicu da je sve, ali baš sve neizvjesno nije lako izdržati.
Prošle godine ste planirali i, što je važnije, potpuno pripremili Sajam za održavanje u uobičajenom terminu, u prosincu, ali je onda došlo do pogoršanja epidemiološke situacije i neizbježnog odgađanja. Koliko je, prvo, bilo teško donijeti tu odluku, a onda opet podići već jednom pripremljeni Sajam?
Nije bilo teško donijeti odluku jer odluka i nije bila na nama. Čudan je to osjećaj kada ne možeš odlučivati o onome što radiš. Radilo se o odluci Nacionalnog stožera Civilne zaštite. I sada sam ponosna na način na koji je ekipa Sajma to podnijela. Riječ je o trenutku koji najbolje mogu prepoznati sportaši. Spremaš se u tišini godinu dana za svoje najvažnije natjecanje, u formi si, nadomak si važnog rekorda, a onda ti netko kaže, kada si već u avionu prema borilištu, natjecanje se otkazuje. Ekipa Sajma ponijela se sportski, rekla bih po pradavnim olimpijskim zakonima. Ugasili smo bez suze velika svjetla već gotovog Sajma i odmah krenuli raditi novi, imaginarni Sajam za koji nismo znali kada će se dogodit. Nismo, međutim, mogli naslutiti da nećemo moći ponoviti već napravljeni Sajam. Cijela priča koju smo stvorili za prosinac, od vizualnog identiteta pa do one tematske crvene niti koja obilježava svaki Sajam, nestala je. Jedini temelj koji nam je ostao bio je kostur programa. Uz pandemiju koja nas je vraćala stalno na početak dogodila su nam se sasvim nova iskustva, sasvim novi kreativni zadaci. Navikli smo raditi zimi u zatvorenom prostoru. To i jest naš fah, radimo tako četvrt stoljeća. A sada odjednom imamo kasnoproljetni Sajam s događajima na otvorenom, što znači stvaranje sasvim novih programskih formata. Nekako izgleda na papiru da smo uspjeli, da ćemo donijeti sasvim novu i autentičnu formu našim književnim događanjima. Po mom iskustvu, još nema vremena prevelikom zadovoljstvu jer papir trpi puno toga, kao i naša imaginacija. Sada čekamo publiku i autore, kojih smo silno željni. Čekamo njihov sud i vjerujte, nije nam lako.
COVID-19 se, osim po javno zdravlje, pokazao opasnim i po kulturu: manifestacije su reducirane ili prebačene na online-platforme, proračuni su smanjeni, broj posjetitelja ograničen, a mogućnosti putovanja umanjene. Je li ipak bilo razmišljanja i o tome da se 26. Sajam jednostavno otkaže, a da se za 27. čekaju bolja vremena?
Ni jednog trenutka nismo pomišljali otkazati Sajam, ali smo računali s mogućnošću odgode i od trenutka u kojem se dogodila planiramo dva Sajma u ovoj, 2021. godini. Također, nismo razmišljali o tome da reduciramo Sajam. Od prvog nam je trenutka bila misao stvoriti novi model koji može izdržati posebne mjere uvedene zbog pandemije, a opet može se događati, obogaćen i razigraniji i kada korone više ne bude. Ovaj model nazvali smo „Grad Knjige“ i mislimo ga sljedećih godina razvijati, granati po cijelom tlocrtu urbane jezgre Pule. Dakle, nije ovo jednokratna priča, idemo novim pravcem, na staro se nećemo vraćati.
Zato ste odustali od koncepta nove normalnosti i preseljenja iz stvarnog u virtualni svijet, u svijet promocija na internetu i online-prodaje. Zašto?
Riječ normalnost ne pripada onome što naš književni festival jest u svojim temeljima. Mi nikad nismo bili ni staronormalni pa ne znam kako bismo se sada priklonili novonormalnom. Pulski je Sa(n)jam mjesto neobične atmosfere, dodira, zagrljaja, opuštenosti. Toga vam u virtualnom svijetu nema. Ne znam, uostalom, što bismo mi mogli dobroga i kvalitetnoga napraviti nakon BBC-jevih emisija o književnosti ili pak intervjua s piscima koji su snimljeni s pet kamera. Najbolje je što to sve već možete pronaći na internetu. Mi smo festivalci, nismo TV-producenti. Nemamo ni znanja, a bogami ni novca da napravimo na virtualni način nešto što ima razinu i može doprijeti do naše publike. Da ne kažem da malo autora funkcionira na skypeu ili zoomu: pisci pišu, ne bave se glumom. Ljudi su već zasićeni maglovitim slikama autora koji u pozadini imaju kućne biblioteke, njihovim napetim licima dok pokušavaju dokučiti što ih pita lik s druge strane mreže. Mi im takve slike ne želimo priuštiti. I koliko znam, jako malo ljudi prati virtualne festivale. Istina, mi ćemo putem mreža prenositi naše programe koji će ići uživo, ali to smo imali u konceptu i kada nije bilo pandemije. Radili smo i radit ćemo direktne prijenose sa Sajma za one koji neće uspjeti doći u Pulu. Živa publika je ono što nosi svaki festival i mi, kao i svih prethodnih godina, radimo za nju.
Sajam je, uz puno toga drugoga, postao prepoznatljiv i po svojoj, nazovimo je, za književnost podnošljivoj dozi glamura koju je donosilo mjesto održavanja: Dom hrvatskih branitelja u Puli. No, tamo sajamski gosti više neće. Odabrane su, uz novi termin, i nove lokacije. Gdje će, dakle, Sajam biti i što vas je vodilo pri odabiru novih mjesta?
Pandemija korone stvarno se poigrala s nama. Prvo smo morali zbog epidemioloških mjera napustiti Dom hrvatskih branitelja, austrougarsku palaču u kojoj je punih 19 godina bilo sjedište Sajma. Odabrali smo kao alternativni prostor Muzejsko-galerijski prostor Sveta Srca u kojem se trebao održati Sajam u prosincu 2020. Teško je zaboraviti tu borgesovsku knjižaru koju smo morali rušiti samo šest dana prije termina otvorenja. Epidemija koja je buktala početkom ove godine i nastavila se i u rano proljeće onemogućila nam je da održimo Sajam u Svetim Srcima jer su ona sada zauzeta zbog davno ugovorenih izložbi. I našli smo se doslovce na ulici. Potraga za prostorom nije bila jednostavna jer oni prikladni prostori koji su u funkciji imaju, kao i Sveta Srca, svoj zakazani program. Nakon dugog traganja ludom srećom i dobrotom sadašnjeg vlasnika došli smo do napuštene hale nekadašnje „Arena trikotaže“. Kada sam se nakon dugo godina našla u „Trikotaži“, vratio mi se osjećaj sa samih početaka Sajma, kada smo svake godine skvotali neki napušteni kultni prostor grada – od Stare robne kuće nadomak Zlatnih vrata do nekadašnjeg najljepšega kina u gradu – „Kina Beograd“, koji je u brutalnoj pretvorbi postao parkiralište. I „Arena trikotaža“ je također nestala u kapitalističkom kaosu tranzicijskog vremena. Nama Puležanima „Trikotaža“ je poput „Uljanika“ – nezacjeljiva rana. Raditi u njezinim prostorima istodobno je privilegij, neobičan osjećaj sjete i velika odgovornost. Puležani će dobro razumjeti zašto smo zadovoljni ovim preokretom iako je bio stvarno turbulentan. Kretat ćemo se jednim od najpoznatijih industrijskih zdanja Pule, onim koji nije znan gostima grada, a u sveopćem falsificiranju i negiranju novije povijesti, i našim mlađim sugrađanima. Zato, uz priču o literaturi, na ovom Sajmu želimo ispričati i istinitu priču o „Trikotaži“ i njezinim slavnim radnicama.
Nije ovo, kako kažete, prva godina izvanrednih okolnosti za Sajam: bilo je puno onih u kojima se skvotiralo, improviziralo, selilo na razne lokacije… Kako vam sada, s ove distance i iz ovog neugodnog vremena, izgledaju te davne, pionirske, pa i gerilske godine?
Što bi rekla jedna moja draga prijateljica: „Naši najveći debakli naše su najbolje anegdote.“ Ja zaista na prošlost gledam kao na niz anegdota. Na Sajmu ih je bilo podosta. Kada su posrijedi krize, mi mira nismo imali. Ako bi se za više od četvrt stoljeća skupilo pet godina rada bez iznenadnih šokova, puno sam rekla. No ako bih se i udubila i prisjećala svih naših krizica i kriza, nijednu ne bih mogla mjeriti s ovom. Ovo „neugodno“ vrijeme potpuno je razarajuće za organizatora. Kada organizirate festival, morate imati barem nekoliko poznatih i čvrstih točaka oko kojih se vrtite. Sada nemate nijednu. Sve što gradite ruši se, sve što postavite visi u zraku na nekoj imaginarnoj niti. Svaka odluka od jutra do večeri ima šanse nestati jer se okolnosti u kojima radite mijenjaju gotovo svakog sata. Volim nova iskustva i nove izazove, ali iskreno, ove bih rado preskočila.
Sajamska publika navikla je na puno toga, pa i na desetke programa i stotine sudionika i sudionica, velike, svjetske književne zvijezde i višednevni praznični osjećaj u Puli. Ove će godine ipak biti nešto drukčije: promijenjene su lokacije održavanja programa i prodaje knjiga, programski dani su nešto kraći, većina gostiju je iz Hrvatske, a sintagmu socijalna distanca koristimo kao pozdrav. Kakvu reakciju publike očekujete i kakav je vaš predsajamski osjećaj?
Dobar. Pula voli svoj sajam, a voli i iskorake izvan mainstreama. Čim smo objavili da se izmještamo iz Doma branitelja, kao povratni odgovor publike dobili smo – oduševljenje. Ljudi nas svakodnevno zaustavljaju po gradu i pružaju nam podršku za ovaj novi koncept Sajma. Bodre nas da izdržimo. To je i najljepši osjećaj u ovim pripremama Sajma. Sama činjenica da će se u ovim vremenima održati Sajam digao je Pulu na noge.
Sajam se ni u ovom, nešto manjem opsegu od uobičajenog ne može održati bez pomoći lokalne zajednice i institucija, plus neizbježnog Stožera civilne zaštite. Kakva je bila suradnja s njima?
Principijelno ne volim hvaliti vlast, ali ne mogu ne spomenuti podršku koju smo dobili i od Grada i od Županije. Nije riječ o novcu, njega ove godine ima manje. Riječ je o istinskoj podršci u svim segmentima u kojima imamo problema, a nema ih malo. Ja sam fan istarskog stožera civilne zaštite i mogu ih samo neumjereno hvaliti. Ljudi su to koji izgaraju na svom poslu i prava rijetkost u Hrvatskoj – drže se isključivo svoje struke. Dobili smo veliku potporu od njih i puno razumijevanja, a istodobno stroge upute. Podrške nama u gradu nikad nije nedostajalo. Ne radi se samo o gradskim ocima ni o gradskim institucijama. Sjetila sam se jedne od kriza Sajma kada nismo imali novca za najam Doma hrvatskih branitelja. Javio nam se nepoznati sugrađanin s ozbiljnom ponudom da nam ustupi svoje prostore na Verudi kako bi se Sajam održao. To je Pula! Sada kao da ta podrška jača. Arena Hospitality Group, naša najjača turistička kuća, i ove krizne godine smješta naše autore i goste u svoj najluksuzniji hotel. Spomenula sam i našeg dobrotvora koji nam je dao prostor na raspolaganje do prosinca kako bismo mogli održati dva najavljena Sajma u ovoj godini, a treba mu reći i ime: Tushi Dejhalla. U susret nam je izašao i pulski Urbis s prostorom za prijem gostiju, Pub The Shipyard u čijem će se dvorištu održavati programi i mnogi drugi. Mislim da smo preživjeli i zbog te podrške. Sami bismo teško uspjeli.
Dva su, nazovimo ih, centralna sajamska programa: poetski i onaj posvećen preminulom Tonku Maroeviću? Kako će Sajam odati počast jednom od svojih dugogodišnjih sudionika i zašto ste u fokus stavili suvremenu poeziju domaćih autora i autorica te na koji je način mislite dodatno približiti publici?
Tonku Maroeviću posvećujemo ovaj Sajam. Tko god zna nešto o našem festivalu, ova posveta ne traži obrazloženje. Tonko je zauvijek dio Sajma i nećemo za njega raditi karmine. Predstavit ćemo njegovu novu knjigu kao da je naš prijatelj trenutno spriječen doći. Sigurna sam da bi mu se to svidjelo. Što se tiče poezije, ona nam se u ovom vremenu jednostavno nametnula. U proteklih godinu i nešto dana na hrvatskoj su literarnoj sceni zavladale pjesnikinje. Rodila se, nakon više desetljeća, živa pjesnička scena. Ljudi ponovo čitaju poeziju, što zvuči pomalo nadrealno. Uz to, poezija u ovom trenutku više od bilo kojega književnog žanra može liječiti, otvarati onu osjećajnost koja nam je sada nužna da se osjećamo kao ljudi, a ne virtualni roboti.
Izgleda nevjerojatno, ali program Nova lica Pule otkriva da postoje i oni, već etablirani autori i autorice koji na Sajmu dosad nisu bili kao autori, odnosno autorice, nego eventualno u drugim ulogama. Je li vam, prvo, to iznenađujuće i, što bi kao bilo drugo, kakva su vaša očekivanja od tog programa?
Dugo, godinama imam ovaj program u glavi. U prvotnoj ideji radilo se o debitantima, ali ove nam se godine činilo kao dobra igra i za autore i za publiku predstaviti u istom programu etablirane autore koji nekim ludim slučajem nisu još predstavljali svoje knjige na Sajmu i nove, izvrsne autore koji su tek kročili na literarnu scenu. Mislim da će ovaj program opstati i sljedećih godina. Živ je, nov je, ne ide „na sigurno“, što mi se jako sviđa. Poznato je da Pula ima svoje miljenike. Među njima su mnogi kojih više nema poput Tonka, Lucića, Fabrija, Arsena, don Branka Sbutege. Među njima su oni koji stvaraju prave euforije u Puli: Dežulović, Žmegač, Jergović, Vojnović, Nikolaidis, Paljetak, Karahasan, Velikić i, naravno, naši Istrijani: Rakovac i Bertoša. Zanimljivo će biti gledati u koga će se ove godine od „novih lica Pule“ pulska publika „zaljubiti“. Ja već imam svoje favorite.
Sajam će prvi put imati svoj radio, društvene mreže se koriste sve više, planiran je stream niza događaja… Je li to pokušaj sretnog spajanja želje da se održi živi kontakt i neizbježnog bijega u svijet bez njega ili inovacija koja treba trajati dugo?
Radio i literatura se vole, prirodan je to spoj. Zato smo radio i izabrali za medij u praćenju ovogodišnjeg Sajma. Starinski radio naš je virtualni odabir u ovim vremenima. Partner nam je pulski Radio Maestral, koji će širiti ovu literarnu radio-priču ne samo u svom eteru, nego i na internetu. Tako će nas moći slušati cijeli svijet. Radija smo se jedva domogli i sigurno je da ga se nećemo odreći. Vjerujem da će naš radio trajati još puno godina, nadograđivati se programski, postati tradicionalna paralelna platforma predstavljanja knjiga, autora i nakladnika na Sajmu. Radio će ove godine voditi Nevena Trgovčić, a posebne emisije svakodnevno će imati Emir Imamović Pirke i Vlaho Bogišić.
Prvi put surađujete s HNK-om Zagreb i redateljem Ivicom Buljanom. Kako je i zašto došlo do te suradnje?
Zbog zajedničke ljubavi prema poeziji i želje da se ona približi čitateljima. HNK se lani i ove godine intenzivno bavio poezijom i znana su njihova uspješna čitanja ispred kazališne kuće. Ovoj je suradnji kumovala selektorica programa Poezija liječi Monika Herceg. Ivicu Buljana poznajem dugo, još od vremena kada smo na Sajmu predstavljali njegovu izvrsnu monografiju operne dive Dunje Vejzović. Brzo smo se dogovorili. Ravnateljica HNK Dubravka Vrgoč odmah je potvrdila naš načelni dogovor i tako je krenulo. Složili smo se oko koncepta da HNK radi dva čitanja – performansa poezije. Jedan je posvećen suvremenim hrvatskim pjesnikinjama, a drugi velikanima slavenskog pjesništva: Szymborskoj, Miłoszu, Visockom, Kosovelu… Poezija u tvorničkom krugu s glumcima HNK u režiji Ivice Buljana – mislim da će to biti događaj za pamćenje!
Tek što prođe jedan, morate pripremati i sljedeći Sajam, koji se također mora dogoditi u ovoj godini. Dakle, kada, kako i gdje vidite dvadeset i sedmi Sajam?
Voljela bih ga vidjeti bez korone pa da bude veseo, slobodan i rasprostranjen po cijelom gradu. Vidim čitanja na kupalištu Stoja, autore kako prodaju salatu na tržnici i pritom govore stihove, autore u autobusima i brijačnicama, u parkovima, na usponima… Imamo i temu sljedećeg sajma: Ljubav. Od te se ljubavi stvarno mogu napraviti čudesa.