Oštarije Sajma: “Castropola” – tako se zvala ona knjižara koje više nema i u kojoj je začet Sajam knjiga, a preko puta nje bila je oštarija “Kod Tomasa”, mjesto u koje je Claudio Magris stigao sa stolicom u rukama, donesenom, naravno, iz knjižare. Gužva pametnim ljudima ne smeta da se komotno smjeste. U kultnom kafiću “Foška” književnost se “služila” uz fritule, dok je “Kod Domenica” Rambo Amadeus svladao jednog voditelja – Krunu Lokotara – i umalo oborio drugoga, Borisa Dežulovića. Kunstkafe galerija „Cvajner“, očito je iz naziva, nije oštarija, ali je kao kultni prostor grada i Sajma, zahvaljujući znamenitoj povjesničarki umjetnosti i još čuvenijoj domaćici Gorki Ostojić Cvajner, bila i to, baš kao i Galerija „Makina“ Hassana Abdelghanija – fotografa i voditelja galerije koji ima urođeni dar da svaku izložbu pretvori i u nezaboravno sajamsko druženje. Na listi artističko-hedonističkih oaza su i “Dragi kamen”, “P14”, “Bounty”, “Uliks”, “Velanera”, “Valsabbion” te nezaboravni i napušteni bar Hotela Pula u kojem je publiku animirao the najveći ikad, razarač s dušom pjesnika: Mate Parlov.
Predrag: Bio je Duje! A tamo gdje je bio Duje sve se drugo pretvaralo u kulisu, a svi u statiste predstave koja je trajala malo, samo pedeset i četiri godine. Režiser, dramski pisac, pjesnik koji je sam napisao više stihova nego nekoliko omanjih nacija, novinar, urednik, satiričar. Predrag Lucić Duje nije bio samo to. On je bio više. Bio je sve. Zato se Duju ne može pamtiti po nečemu. Može ga se samo pamtiti. “I ako je književnost u pravu – a samo je književnost u pravu – i ako je odlaskom Predraga Lucića završila historija jednog nepojamno ogromnog svijeta, nikad više do kraja istraženog, toliko velikog da su se naši vrtjeli oko njegovog, mi smo u tom praznom kozmosu ostali bez najsjajnije zvijezde, da po njemu glavinjamo i sudaramo se nesigurni u vlastite orbite”, napisao je Boris Dežulović nakon što je Predrag otišao da objasni Stvoritelju gdje se točno zajebo, jer on, Predrag, zna i to, kao što je znao – sve. S tim je, brižljivo složenim teretom, dolazio u Pulu. Još bi ponio i osmijeh. Nema ga više, kažu. Lažu, mora da samo dobro lažu.
Rock’n’roll: Da je bio samo glazba, rock and roll nikad ne bi ni nastao: na svijetu je ionako previše buke. Jesmo li maloprije rekli da u Puli nema filozofije? Jesmo. Krivo: ipak je ima i ista je kao i filozofija rock and rolla. Tko ne zna na što se misli, neka dođe da vidi. Tko zna, nije loše ponoviti gradivo. U prosincu se, ponovit ćemo i to, u Puli događa Sajam knjiga, a na Sajmu je glazbeni line up kao na boljem glazbenom festivalu: Darko Rundek, Arsen Dedić, Kemal Monteno, Vlado Kreslin, Zoran Predin, Leibach, Boris Kovač, Amira Medunjanin, Zoster, Dario Marušić, Livio Morosin, Jelena Popržan, Rina Kačinari, Rambo Amadeus, Gustafi, East Rodeo, Giboni… Ma ne boljem, nego najboljem.
Srce: Proza, da se ne lažemo, ne stoji najbolje, a poezija još i gore. Na rubu je nakladničkog zanimanja, dok joj posmrtni ostaci ozbiljne književne kritike posvećuju znatno manje pažnje nego drugim književnim formama. Pjesnik ili pjesnikinja se ne postaje: nema, naime, znanstvenih dokaza da je netko sjeo i razmišljao o tome hoće li, kada odraste, popravljati zube, mijenjati motorno ulje, svirati harfu, igrati ragbi ili pisati stihove. Poezija je pitanje srca i upravo se tako zove program na Sajmu posvećen njezinom veličanstvu. Ima među proznim i dramskim piscima sjajnih pjesnika, ali ne puno. Više je onih što su pokušali napisati pjesmu i od tog pokušaja desetljećima imaju trauma. Među pjesnicima i pjesnikinjama je znatno više dobrih proznih autora i autorica. I svi su, odnosno sve, prvo pjesnici i pjesnikinje pa tek onda drugo, treće, trideset peto… U Puli samo ovo prvo.
Štednja: U bazi nepotrebnih podataka stoji i onaj da je slogan “Štednja je mudrost trošenja” za jednu, danas nepostojeću banku osmislio honorarni copywriter, profesionalni psihijatar i osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić osobno. Pa tko bi normalan onda štedio? “Nema para” vječni je odgovor glavne organizatorice Sajma na želje kreatora programa, a “dofinanciranje” riječ koja se najviše koristi. Jedna drugu, naravno, poništavaju, kao što se nemanje para pretvara u takozvani programirani minus, odnosno ulaganje u programske sadržaje bez obzira na financijske posljedice. Sajam je, posljedično, bankrotirao više puta i, kako vidimo, nekako se izvukao. Dijelom i zahvaljujući prvom javno-privatnom ugovoru, onom sa Zagrebačkom bankom, Istarskom županijom i Gradom Pulom. Probijanje proračuna u Puli je poput pušenja: ružna navika u kojoj se ipak uživa.
Tusta: Valjda je samo za organe gonjenja bio Branko Črnac, a za sve ostale je i bio i ostao Tusta: proleter u radno i punker u sve vrijeme, frontman – ne pjevač, jer je pjevanje samo dio dužnosti i obaveza frontmana – “KUD Idijota”, pulskog benda koji je od prvog dana postojanja do Tustine smrti svirao u istom sastavu i pred kojim je, po vlastitom priznanju, Mile Kekin iz “Hladnog piva” imao veću tremu nego pred “Ramonesima”. Sajam knjiga je, prirodno da prirodnije ne može biti, mjesto na kojem je predstavljena autobiografija “Život s Idi(j)otima” Nenada Marjanovića, dakle dr. Frica, ali i održana pulska premijera dokumentarnog filma Andreja Korovljeva “Tusta”.
Utorkaši: Trebalo je to biti samo obično, prijateljsko druženje u Konobi “Hvaranin”. Odabran je jer je bilo razloga, utorak. A onda je netko negdje to nazvao književnim kružokom iako je među “Utorkašima” vrijedilo i vrijedi samo jedno pravilo: o književnosti se ne razgovara. Ona se stvara u miru, dok se u konobi jede, pije i priča o najvažnijim pitanjima današnjice poput, recimo, onoga što je bolje: janje ili jare s ražnja. Splitska ekipa novinara i pisaca svoje je i malo i velo misto napuštala radi gostovanja na pulskom Sajmu. Miljenici pulske publike: Renato Baretić, Milorad Bibić Mosor, Alem Ćurin, Boris Dežulović, Ante Tomić, Ivica Ivanišević, Zlatko Gall… održali su neke od najdojmljivijih i najemotivnijih knjiških susreta. Iza sebe su ostavili i niz izdanja, napisanih specijalno za Sajam: zbirke “Naši preci”, “Naša spiza”, “Naši sprovodi”, “Naša putovanja”, “Naši sakramenti” i “Naš Mosor”. Knjigu o miss Utorka, Lepoj Smoje, još nisu napisali. Jedno je vrijeme, do mirne reintegracije, postojao i “Čisti utorak 1862”.
Via dei fumetti: U prijevodu na dva jezika: Stripovska ulica ili Strip Strasse. Sajam je za svoj dvadeseti jubilej u žarište događanja postavio strip – neopravdano marginalizirani medij u svijetu kulturnih događanja. “Crtani romani”, kako ljubitelji, na opće zgražanje autora, zovu stripove, na Sajam su ušli kroz velika vrata i odmah zaboravili, s dobrim razlogom i na obostrano zadovoljstvo, kako se izlazi. I ne, nisu se samo održavale promocije stripova i grafičkih romana, nego je posebno i u znaku stripa osmišljena i cijela Via dei fumetti/Stripovska ulica/Strip Strasse.
Zatvoreno more: Pula, grad i prostor održavanja Sajma, nekadašnja najveća ratna luka Austro-Ugarskog Carstva. U godini obilježavanja stote obljetnice početka Prvoga svjetskog rata Sajam je bio posvećen toj nemiloj 1914. godini. Izložbom Mauricija Ferlina “Zatvoreno more” na najbolji je način otvorena rasprava o Velikom ratu. Autor i art direktor Sajma asocijativno je povezao minirani pulski akvatorij 1914. godine, zarobljenu francusku podmornicu “Curie” te njezina kasnijega kapetana Georga von Trappa, poznatijega kao oca pjevajuće obitelji iz predstave, a potom i holivudskog filma “Moje pjesme, moji snovi”. Svaki je Sajam određena posveta Puli, a ovaj nadolazeći je ima u centru pažnje, kao što i zaslužuje grad koji se brine da gosti mirno sanjaju knjige.
Želja: Godine 2019. održali smo 25. Sa(n)jam knjige u Istri i počeli razmišljati o promjenama, osvježenjima o 26. Sajmu koji će biti kao prvi… A onda je došao covid-19 i pokazao da sa željama treba biti oprezan, jako oprezan.