Piše: Boris Dežulović
Prije nekih desetak godina sjedili smo u slavnoj Sobi za pritisak na katu Doma branitelja, pušili i pili Demianovu bisku, kad mi je prišla fina jedna gospođa, predstavila se kao urednica kulturnog programa jedne ugledne lokalne televizije, zamolivši me za malo vremena i dobre volje. Pristojno sam pitao koliko točno vremena i volje, na što je gospođa urednica – ispričavajući se što prekida zanimljivu kulturno-antropološku polemiku o razlici između istarskog i dalmatinskog pršuta – objasnila kako joj zapravo treba samo kratka izjava, dvije-tri općenite riječi o pulskom sajmu knjiga.
Bukvalno dvije – tri riječi
Izašli smo na terasu, nekadašnji kutak za pušače koji su vrijedni organizatori preuredili u mjesto za kratke izjave o pulskom sajmu knjiga. Zauzeli smo mjesto u kutu, kamerman me naslonio na kamenu ogradu i namjestio malo udesno, da se u pozadini vidi kran brodogradilišta Uljanik, gospođa je stala pokraj kamere i objasnila mi da gledam u nju, a ja sam pitao smije li se pušiti dok se daje kratka izjava o pulskom sajmu knjiga. Ona je rekla da bolje ne, i ja sam odahnuo. Bojao sam se kako će reći da se ne smije.
Kamerman je onda dao znak rukom i urednica je, očito odlično pripremljena, započela cvrkutati u mikrofon s logotipom ugledne lokalne televizije.
„S nama je i redoviti gost Sajma knjiga u Puli, splitski novinar i pisac Boris Dežulović. Gospodine Dežuloviću, vi posjećujete ovaj sajam praktički od njegova osnivanja: recite, što vas svake godine privlači Puli, što je to, po vašem mišljenju, što ovaj sajam izdvaja od ostalih sličnih smotri u Hrvatskoj i uopće, kako se to kaže, na ovim prostorima? Po čemu je pulski sajam knjiga tako jedinstven, različit i drugačiji od drugih?“ Povukao sam dim cigarete i rekao: „Ni po čemu.“
Nastavio sam gledati u gospođu urednicu – učinilo mi se na trenutak da joj je preko lica prešla sjena blage zbunjenosti – a ona se onda nasmiješila i blago klimnula glavom. Shvatio sam to kao znak da je to to, da je zadovoljna s moje općenite i efektne dvije-tri riječi o pulskom sajmu knjiga, pa sam uzvratio zavjereničkim klimanjem glave i povukao još jedan dim. Ona je, međutim, i dalje držala mikrofon pod mojom bradom, dok je kamerman posve usredotočen na kadar mahao nešto rukom. Nakon minutu-dvije gluhe tišine postalo mi je malo neugodno, ali gospođa urednica je tek – s jedva primjetnom grimasom na licu – ispruženu desnu ruku podbočila lijevom.
Naša Maja
Prošlo je otad, rekoh, desetak godina, i u međuvremenu smo se navikli na nju. Odavno više nitko i ne pita tko je gospođa u kutu terase s hladnom trajnom i mikrofonom u ispruženoj desnoj ruci. Svi je ovdje znaju, zovemo je Maja, jer izgleda baš poput Maje Šuput kad na svadbi pruži mikrofon da pijani svatovi nastave refren. Maja tako sveudilj na terasi pulskog Doma branitelja čeka da nastavim, i tek s vremena na vrijeme klimne glavom.
Za lijepih, sunčanih dana, kad iz zadimljene Sobe za pritisak izađemo malo na zrak, uljudno pozdravimo gospođu Maju, pažljive djevojke iz Pressa s vremena na vrijeme donesu joj kafu ili topli čaj, a poneki domaći pisac, kad se unutra malo više popije, stane joj pred mikrofon pa kreveljeći pozdravi mamu i obeća kako će ostaviti srce na terenu. Za kišnih pak dana Aljoša i ja, kao pravi džentlmeni, donesemo onaj golemi suncobran pa ga namjestimo da gospođa Maja i njezine kolegice i kolege novinari ne kisnu na terasi.
U ovih desetak godina, naime – nisam vam rekao – dao sam kratku izjavu za valjda svaku televiziju, svaki radio i svaki list s Ovih Prostora, i na terasi Doma branitelja skupilo ih se sad već kao u Muzeju madame Tussauds: Mišo, Thompson, Colonia, Madonna, Stavros, Popularni Jole i još nekoliko manje afirmiranih dopisnika, svi u istoj pozi kao Maja, s mikrofonom u ispruženoj desnoj ruci. Stoje tu godinama i klimaju glavama, tek jednom ili dvaput mjesečno otresu utrnulu desnicu i promijene ruku.
Samo Freddieja više nema: dobri, dragi Freddie lani je umro – samo je šutke pao, ukočene se desne ruke s mikrofonom srušio na pod terase kao kositreni vojnik s isukanim bajunetom – pa smo ga odložili u podrum, među stare plastične stolice.
Sajam na slovo Z
Što je dakle to po čemu se Sajam knjiga u Puli izdvaja od ostalih sličnih smotri u Hrvatskoj i uopće na ovim prostorima, po čemu je tako jedinstven, različit i drugačiji od drugih? Da mi je, eto, bila po jedna kuna svaki put kad su me novinari kulturnih programa i rubrika pitali po čemu je pulski sajam knjiga tako jedinstven, različit i drugačiji od drugih na mitskim Ovim Prostorima, danas bih bio bogatiji od Ante Tomića. A da mi je još i kuna svaki put kad su me to pitali na ostalim sajmovima knjiga, imao bih dosad možda i više od hiljadu kuna.
Svi sajmovi knjiga, naime – slobodno provjerite ako ne vjerujete – različiti su i drugačiji od drugih, svaki jedinstven u svijetu, ili barem na onim, kako se zovu, Ovim Prostorima. Kultni Međunarodni sajam knjiga u Beogradu, recimo, održava se od 1957. godine i najveći je takav u bivšoj Jugoslaviji, ali prvi je pod pokroviteljstvom druga Tita ipak održan godinu dana ranije u Zagrebu pa bi se moglo reći da je slavni zagrebački Interliber – uzgred, jedini takav u Europi na kojemu se ne naplaćuju ulaznice – i najstariji na mitskim Ovim Prostorima.
Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu i Međunarodni sajam knjiga u Skoplju godinama su se stoga svađali koji je od njih najmlađi, sve dok prije pet-šest godina nije utemeljen i Internacionalni sajam knjiga u Podgorici, a sajam knjiga u Ljubljani jedini od svih metropolitanskih sajmova na Ovim Prostorima nije međunarodni, nego – kako se to od vazda drugačijih Slovenaca i očekuje – slovenski. Kosovski sajam knjiga u Prištini, recimo, jedini je sajam knjiga na jednom jeziku, Vidovdanski sajam knjiga u kosovskoj Gračanici jedini zabranjeni, Sajam dječje knjige u Šibeniku jedini specijaliziran za najmlađe, a onaj u Konjicu jedini je sajam vjerskih knjiga.
Mediteranski festival knjige u Splitu, na primjer, računa se kao jedinstveni spoj sajma knjiga i književnog festivala, tradicionalni VBZ-ov jesenski sajam jedinstveni je spoj sajma knjiga i Pevecova vrtnog centra, riječki vRIsak jedini je koji se održava u proljeće, osječki Knjigos jedini je održan samo jednom, 2014. godine, a zadarski sajam knjiga Look A Book, utemeljen početkom 2020. godine i dva puta odgođen zbog pandemije korone, jedini je koji još nije ni održan.
Vjerujte, znam sve o tome. Na većini tih sajmova bio sam posjetitelj ili gost, i na svakome me bez greške, instinktom predatora, pronašla neka fina gospođa s hladnom trajnom, urednica kulturnog programa ugledne lokalne televizije, i zamolila za kratku, općenitu izjavu o sajmu. Dvadesetak godina grozničavo se tako preznojavam pred kamerama smišljajući odgovor na pitanje zašto je baš taj sajam jedinstven i drugačiji, i iscrpio sam ih sve. Na jednom međunarodnom sajmu knjiga prije nekoliko godina u očaju sam izjavio kako je to, po mojim saznanjima, jedini međunarodni sajam knjiga u gradu na slovo Z.
Zaštitnica sušičavih pisaca
Svaki sajam knjiga na Ovim Prostorima, kako ste vidjeli, po nečemu je jedinstven – jedan najstariji, drugi najmasovniji, treći najveći mali sajam, četvrti najmanji veliki, peti jedinstven kao sajam izdavača i književnih agenata, šesti kao sajam pisaca i prevoditelja, sedmi „više od sajma knjiga“, osmi „više od onog sajma koji je više od sajma knjiga“, deveti jedini počinje usred ljeta, deseti jedini počinje na slovo Z – svaki do posljednjeg različit i drugačiji od ostalih.
Svaki, osim pulskoga. Kao u onoj glasovitoj sceni iz genijalnog Monty Pythonovog Brianova života, kad se nesuđeni novozavjetni prorok, recimo prevejani kakav ministar kulture ili veletrgovac knjigama, s prozora svoje izbe obrati odanim sljedbenicima, kulturnim menadžerima i sajamskim ravnateljima. Stane im onda mudri veletrgovac objašnjavati kako na svijetu ne postoje dvije iste osobe i dva ista sajma knjiga – kako je svaki poseban i drugačiji, i kako je svatko od njih pojedinac za sebe, ravnatelj svoga sajma, jedinstven i jedini na cijelom svijetu – a iz mase direktora i direktorica stidljivo se javi jedan ženski glas, pa dobaci: „Ja nisam.“
„Magdalena?“ iznenadi se onda novozavjetni prorok. „Što ti radiš ovdje?“
Takva je naša Magdalena – zaštitnica sušičavih pisaca, krhkih pjesnikinja i samozatajnih moderatora književnih večeri – pa je takav i njezin sajam: posvećen samo knjigama, piscima i njihovim čitateljima, bez pretenzija da bude svjetski, bez ambicije da bude nacionalni, bez golemih, hladnih velesajamskih hala, bez crvenog tepiha, bez velikih korporativnih sponzora, bez nacionalnih bardova, bez razmaženih zvijezda. Samo obični pisci, koji običnim čitateljima potpisuju knjige i običnim novinarima objašnjavaju zašto je ovaj sajam neobičan. Toliko obični da se i kakav proslavljeni nobelovac, nađe li se slučajno u programu, na kraju ispriča zbog nedolaska zato što mu je stara majka bolesna. Baš kao da je pisac zavičajne proze iz nekog isturenog ogranka Matice hrvatske, gost jedinog svjetskog sajma tankih knjiga.
Samo sajam knjiga
Takav je, rekoh, Sa(n)jam knjige u Puli: čak i gradova sa sajmom knjiga na slovo P – sve i kad bismo odbili Peking kao Beijing, i Philadelphiju jer je na F – ima, trenutak da zbrojim, dakle sedam. Štoviše, otkad je BOOKtige u Poreču, Pula kao književnosajamski grad na slovo P nije jedina ni u Istri.
Ni jedini na P, ni jedini u Istri, ni najstariji ni najmlađi, ni najveći ni najmanji, ni najsrednjiji, Sa(n)jam knjige u Puli samo je, kako mu i ime kaže, sajam knjige. Među svim jedinstvenim, različitim i drugačijim sajmovima na Ovim Prostorima, ukratko, pulski je sajam knjiga jedinstven, različit i drugačiji samo po tome što jedini nije.
Tako bih, eto, završio svoj nadahnuti solilokvij, samo da sam imao vremena, volje i prilike, i da sam umjesto dvije-tri riječi imao dvije-tri hiljade.
(Foto: Tanja Draškić-Savić)